knjiga busic 01U petak 6. travnja 2018. u Slavonskom Brodu je u organizaciji Udruge HVIDR-a Slavonski Brod, održano predstavljanje knjige "Tko je ubio Zvonka Bušića", koju je osobno predstavio njen autor, Tihomir Dujmović, uz nazočnost mnogobrojnih zainteresiranih brođana, posebice hrvatskih branitelja.

Ova njegova nova knjiga, već deveta po redu, donosi cijelu zbirku dokumenata, novinskih napisa, sudskih analiza i autentičnih fotografija koje do sada nisu ugledale svjetlo dana, a tiču se tragičnog života našeg velikog i istinskog domoljuba Zvonka Bušića. Knjiga kronološki prati otmicu aviona, suđenje, zatvorske dane, borbu za puštanje, bijeg iz zatvora i napokon dolazak na slobodu nakon izdržane dugogodišnje robije u američkim zatvorima.

U uvodnom dijelu knjige, Dujmović u jednoj rečenici o Bušićevom dolasku u Hrvatsku doista blistavo kaže: "…čovjek kojem je idealizam bio sve, upravo je zakoračio u državu koju je sanjao, a u kojoj je idealizam iščeznuo". Upravo je taj uvod u knjizi najdojmljiviji. Teško je naći tako kratak, ali emocijama i istinama nabijen tekst o sudbini jednog čovjeka i Domovine kojoj je on sve dao.

Zanimljiva je nadalje u knjizi istaknuta činjenica, široj javnosti potpuno nepoznata: "Sudac Bartels je kod izricanja presude rekao da Bušića ne smatra teroristom" i kako su svi okrivljeni kažnjeni isključivo za povredu zakona njihove zemlje, a ne zato što zagovaraju borbu za samostalnost Hrvatske koju i sud uostalom smatra plemenitom i uzvišenom. Nažalost, i danas je podosta onih u Hrvatskoj, koji se sa sucem ne bi složili, koji su bili gluhi i slijepi na te sučeve riječi i brojna svjedočanstva te su Zvonka uporno, kad god im je to trebalo, svrstavali među teroriste, poglavito hrvatski mediji.

Autor Tihomir Dujmović tijekom predstavljanja ove knjige pojašnjava kako je Bušićeva postavljena bomba kad ju je policija izvadila iz poštanskog sandučića zahvaljujući nevjerojatnoj nepažnji, ispala iz tog sandučića sa visine od dva metra i kotrljala se po Grand Central Station u New Yorku i da tada nije eksplodirala i kako je kod deaktiviranja te bombe prekršeno niz obaveznih pravila policijske struke, koja se jednostavno moraju poštivati.

Bušićeva akcija otmice aviona imala je samo jedan cilj, a to je da se svijetu pokaže istina o situaciji u Jugoslaviji i teroru koji se radi nad Hrvatima, uključujući i ubojstva stotinjak političkih emigranata. Otmicom zrakoplova željelo se postići da se Deklaracija koja govori o Hrvatskoj istini objavi u svim velikim svjetskim novinama. To nije bio nikakav terorizam, rekao je Dujmović te dodao kako u otmici nije bilo korišteno oružje, a u sudnici kao svjedoci u korist Zvonka i Julienne pojavili su se oteti putnici, što je prvi i jedini takav slučaj. Oni su tijekom otmice objašnjavali putnicima hrvatsku priču, uvjerili ih da će sve biti u redu i da se ne radi o terorizmu. Ideja je bila bacati letke iz aviona iznad New Yorka, Chicaga, Pariza i Londona, što se i dogodilo te je to bio veliki poraz Jugoslavije. Plan je bio letke baciti i iznad Zagreba i Splita, ali onda je jugoslavenski vrh na čelu s Titom rekao da ako zrakoplov uđe u jugoslavenski zračni prostor oni će ga srušiti. Zato se taj zrakoplov spustio u Parizu, Zvonko je tada dobio informaciju da su mediji objavili Deklaraciju o položaju Hrvatske te se otmica odmah prekida.

Zvonko Bušić nije imao namjeru nikoga ubiti, a znamo da je namjera terorista prvenstveno da ubiju. Ovdje nema ideje ubojstva. Bušić je policiji triput objasnio što se nalazi u improviziranoj eksplozivnoj napravi, a ponavljam, zanimljivo je kako je taj lonac s napravom ispao na pod više puta i nije eksplodirao jer ona nije ni bila napravljena da eksplodira. Policija je uzela tu napravu i odnijela je na 35 kilometara udaljeno mjesto za razminiranje i četiri sata kasnije, nakon svega, dolazi do eksplozije pod uvjetima koji su potpuno neobjašnjivi. Ispostavilo se da je službena procedura neprekidno kršena, da nije bilo zaštitne odjeće, a taj nesretni policajac koji je nažalost smrtno stradao sasvim slučajno i koji je tamo otišao nepozvan. Njega je Zvonko nosio na duši cijeli život, a kasnije je i osnovao zakladu za školovanje njegove djece te je sve što je primio od naših useljenika proslijedio u tu Zakladu“, rekao je Dujmović te upozorio na slučaj Nelsona Mandele kojeg svijet slavi kao heroja.

„Dobitnik je Nobelove nagrade za mir, a njegov pokret odgovoran je za čak 220 terorističkih akcija. Dizali su u zrak cijele zgrade i ubijali nevine ljude, a danas su ikone borbe za slobodu… "Zvonka Bušića ubila je hrvatska nezahvalnost, teza i pitanje koje se postavljalo svih pet godina njegove slobode, je li terorist ili domoljub. Činjenica je da su ga antihrvatski mediji teretili više nego američki. Činjenica je i da nitko za Hrvatsku nije odležao 32 godine i to je njegova nedostižna žrtva”, zaključio je Dujmović.

I za kraj, ova Dujmovićeva knjiga, ali istovremeno i život i smrt Zvonka Bušića postavljaju niz pitanja: Što je to Hrvatska? Što je to čemu robujemo? Što je to za što su nam poginula naša najbolja hrvatska djeca? Što je to što nosimo u sebi? Zašto se ubio ovaj nadasve častan čovjek, koji je vjerovao isključivo hrvatskim braniteljima i jedino se u njihovm društvu osjećao sigurnim i sretnim?!

Ovim pitanjima dolazimo svi skupa, uostalom kao i pokojni Zvonko Bušić, pred nekakav imaginaran zid. Sve je taj čovjek mogao izdržati dok je ovim prostorima vladao komunizam, jer tada je imao vidljivog protivnika i imao se s kime boriti, a kada je došao u ovu paučinu i situaciju da se bori sa zrakom, s utvarama i razočaranjima, nameće se pitanje da li je tom čovjeku što drugo preostalo.

Dio odgovora na sva ova pitanja daje i ova Dujmovićeva odlična knjiga, koju svakako vrijedi nabaviti i pročitati.

Povratak na naslovnicu